Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu
12. listopada 2025.
Prvo čitanje 2Kr 5,14-17
Naaman se vrati čovjeku Božjem i prizna Gospodina.
Čitanje Druge knjige o Kraljevima
U one dane: Naaman Sirac siđe i opra se sedam puta u Jordanu, prema riječi Elizeja, čovjeka Božjega; i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta – očistio se od svoje gube!
Vrati se on Elizeju sa svom svojom pratnjom, uđe, stade preda nj i reče mu: »Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji osim u Izraelu. Zato te molim, primi dar od svoga sluge.« Ali on odgovori: »Živoga mi Gospodina, komu služim, ne primam.« Naaman navaljivaše da primi, ali on ne htjede. Tada Naaman reče: »Dobro, kad nećeš. Ali barem dopusti da meni, tvome sluzi, dadu ove zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge. Jer sluga tvoj neće više prinositi pomirnica ni klanica drugim bogovima nego samo Gospodinu.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 98,1-4
Pripjev: Pred poganima Gospodin obznani spasenje svoje.
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu
jer učini djela čudesna.
Pobjedu mu pribavi desnica njegova
i sveta mišica njegova.
Gospodin obznani spasenje svoje,
pred poganima pravednost objavi.
Spomenu se dobrote i vjernosti
prema domu Izraelovu.
Svi krajevi svijeta vidješe
spasenje Boga našega.
Sva zemljo, poklikni Gospodinu,
raduj se, kliči i pjevaj!
Drugo čitanje 2Tim 2,8-13
Ako ustrajemo, s njime ćemo kraljevati.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi: Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova – po mojem evanđelju. Za nj se ja zlopatim sve do okova, kao zločinac. Ali riječ Božja nije okovana! Stoga sve podnosim radi izabranih, da i oni postignu spasenje, spasenje u Kristu Isusu, zajedno s vječnom slavom.
Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. Ako ga zaniječemo, i on će zanijekati nas. Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!
Riječ Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja 1Sol 5,18
U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.
Evanđelje Lk 17,11-19
Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Dok je Isus putovao u Jeruzalem,
prolazio je između Samarije i Galileje.
Kad je ulazio u neko selo,
eto mu u susret deset gubavaca.
Zaustave se podaleko i zavape:
»Isuse, Učitelju, smiluj nam se!«
Kad ih Isus ugleda, reče im:
»Idite, pokažite se svećenicima!«
I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih,
vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas.
Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu.
A to bijaše neki Samarijanac.
Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica?
A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?«
A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«
Riječ Gospodnja.
Izliječenih 10, nezahvalnih 9
msgr.dr.Ratko Perić 2022
Perikopa ili ulomak Evanđelja sv. Luke 28. nedjelje kroz godinu ciklusa C nije prispodoba, nego bolna stvarnost u kojoj Gospodin Isus iskazuje svoje božansko i ljudsko milosrđe prema skupini gubavaca i svima nama upućuje svoju učiteljsku lekciju o ljudskoj zahvalnosti. Osim imena Isusova spominju se bezimena desetorica okuženih, među njima posebno jedan, podrijetlom Samarijanac, dok bi svi drugi bili Židovi. Spominje se Gospodin Bog kojega Samarijanac hvali na sva usta i na koljenima. Tu su i svećenici kojima je Isus poslao skupinu zaraženih da im se prijave i od njih prime iskaznice o svome iscjeljenju od gube.
Dok je [Isus] tako putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca (Lk 17,11-12).
Samarija i Galileja, uz Judeju s glavnim gradom Jeruzalemom, nazivahu se Palestinom. U Isusovo doba Judeja i Samarija bijahu pod rimskom vlašću, s carskim visokim predstavnikom ili upraviteljem, Poncijem Pilatom (26.-36.), a sjedište mu bijaše u Primorskoj Cezareji na Mediteranu. Povremeno bi dolazio i u svoju palaču u Jeruzalemu. Galilejci imađahu u Kafarnaumu svoga vladara, Antipu (4.-39.), četverovlasnika Galileje i Pereje, kojega se nekada naziva i „kraljem“ (Mt 14,9; Mk 6,14-26).
Gubavci i guba. Negdje na granici između Galileje i Samarije ukazaše se desetorica gubavaca koji bijahu čuli za Isusa kao čudotvorca koji jednako liječi na blizinu i na daljinu, bez pregleda i bez lijeka, pa i neizlječivu gubu. Pođoše mu u susret da ga izdaljega zamole za ozdravljenje.
Guba je strašna i opasna epidemija. Gubavac ne smije doći u Jeruzalem, ni i u jedan grad sa zidinama. Ne smije ulaziti u Hram Bogu se pokloniti i pomoliti. I, što je najgore, ne postoji neki način liječenja u Svetom Pismu. O jedinoj bolesti o kojoj se ništa ne zna, osim da se gubavca apsolutno izdvoji iz ostaloga koliko-toliko zdrava svijeta. Prema Levitskom zakoniku (13,45-46), knjizi iz perioda zakonodavca Mojsija, 13. stoljeće prije Krista, postojahu strogi propisi s obzirom na gubavca: “Onaj koji se bude ogubao, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: ‘Nečist! nečist!’ Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane, i jer je nečist, neka stanuje nasamo; neka mu je stan izvan tabora.” Zašto tako strogo i detaljno:
da se raspoznaje po rasparanoj odjeći;
da ga drugi odmah mogu prepoznati po raščupanoj kosi;
da izdaleka viče „nečist“ sam, bježite ljudi od mene; i
da živi nasamo, izvan tabora, u kakvoj jazbini! Gubavi pojedinci ovdje nisu zasebno, nego svi zajedno u susret Isusu.
Zaustave se podaleko i zavape: „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“ (Lk 17,12-13).
Kakva bijaše gorka sudbina tih gubavaca ako moradoše napustiti obitelj, svoje selo, društvo, povući se u kakvu zabačenu pećinu, u brdo, i tu čekati da pod udarom bezdušne gube ispuste ispaćene duše. Ne bi ništa pomogli sebi, nego samo drugima, ako su morali vikati na stotinu metara kada bi nekoga ugledali: “Bježi od nas, mi smo nečisti, gubavi!” I ako to ne bi izvikivali, bili bi strogo kažnjeni. Kako kažnjeni, kao da gubom nisu pogođeni preko svake mjere i izopćeni iz društva?! Ova desetorica, kada izdaleka ugledaše Isusa, svi u jedan vapaj – Ne: Nečisti smo, nego: Isuse, Učitelju, smiluj nam se! Vapijahu iz svega grla orkestralno sva desetorica. Prodoran glas koji probija i najtvrđe ljudsko srce, a kako ne će djelovati na Isusovo Božansko Srce, „dobrote i ljubavi puno“! Vapaj koji nosi svu želju za zdravljem i svu vjeru da im se Isus Učitelj može i hoće smilovati.
Pokažite se svećenicima. Kad ih Isus ugleda, reče im: „Idite, pokažite se svećenicima!“ I dok su išli, očistiše se (Lk 17,11-14).
Evanđelist Luka prikazuje daljinski susret između Isusa i gubavaca: njih desetorica stajahu “podaleko”, prema propisu, i vapijahu da ih Gospodin izliječi. I Isus se ovdje drži propisa, ne zove ih k sebi da se s njima rukuje, nego ih upućuje da se prijave svećenicima koji će ih proglasiti čistima, izdati im potvrde i mogu se vratiti u društvo čistih. A dobro je da i židovski svećenici ustanove tko je Liječnik i kako ih je izliječio. I oni, gubavci, zgledajući se uzajamno, primijete kako guba s njih što bi rukom o ruku, a koža se pomladi. Gdje bijahu ti svećenici, ne znamo. Je li ovaj Samarićanin pošao svomu samarijanskom svećeniku?
Pustimo bivše gubavce da izvade potvrde, a mi se upitajmo jesmo li poput Isusa: sućutni, uslužni, ganutljivi, susretljivi? Ponašamo li se ljubazno ili ljutito, da nam nitko ne smije ni blizu? Osobito na radnom mjestu, u školi, u bolnici, u župnom uredu, kada nešto zauzeto radimo? Kada svojim radnim mjestom promarširamo, poplašimo ono malo jadnoga naroda koji čeka u redu i koji živi u uvjerenju da, umjesto nas, Isus hoda zgradom, hodnikom, dvorištem…
Zahvalni Samarijanac. Jesu li se očišćeni uopće prijavljivali svećenicima, ne čitamo u svetom tekstu. Možemo pretpostaviti da jesu, da bi primili ispisnicu iz gubavaca. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac (Lk 17,15-16).
Nakon očišćenja, i svećeničke provjere, ozdravljeni se razdijeliše: Na jednu stranu stranac, Samarijanac, na drugu stranu devetorica Židova. A Samarićani i Židovi „ne druže se“ (Iv 4,9) već 400 godina. Ove naše guba sjedinila, a zdravlje ih razdvojilo. Izliječeni Samarijanac vrati se suznih očiju tražeći Isusa da mu zahvali na čudesnu ozdravljenju. Kako je kulturan i odgojen, mogao je biti desetar toj jedinici gubavaca da je bio Židov. On u duši osjeti duboku zahvalnost i vrati se k Isusu, slaveći Boga „u sav glas“, pade ničice – čelom do stopala Isusovih, da poda slavu Bogu bez obzira što je Isus Židov. U njega maloprije bijaše krik za zdravljem, a sada je usklik zahvalna slavlja! Isus ga podiže sa zemlje, malo ga usputno priupita i za druge, jer zna da je iz njega izišlo deset božanskih zdravodajnih silnica. Samarijanac mu ne znade reći kamo drugi odoše. On bijaše preplavljen zahvalnošću i ne mogaše je dovoljno ni izraziti Učitelju.
Devetorica nezahvalnih. Nato Isus primijeti: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?“ A njemu reče: „Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!“ (Lk 17,15-19). I otpremi ga Isus s pohvalom: “Vjera te tvoja spasila”. Očito je vjera pomogla i onoj devetorici. Vjera u Isusa i njegovu moć i volju da ih ozdravi.
A izliječena devetorica, nakon što pohodiše svećenika u sinagogi, podvrgoše se obredu i upisaše se kao ozdravljene osobe, odmah poletješe svojim kućama, ženama i djeci u zagrljaj, da jave da su čisti, zdravi. Razumljivo. Ali nije razumljivo da se više ne zanimahu za Liječnika. Kako tako brzo zaboraviše one svoje bolne uzvike od prije dva-tri sata upućene „Učitelju“ da im se smiluje? Umjesto devetorice veličanstvenih, evo devetorice nezahvalnih! Vratimo se k sebi:
Zahvalnost. Izraz vanjskoga priznanja prema nekomu tko nam čini neko dobro djelo. Na primjer, samo se jedan gubavac na zdravlju Isusu zahvali, a ostala devetorica odmagliše u nepovrat. A za njima potresno Čudotvorčevo začuđenje: A gdje je ostalih devet? Očito im se guba nije izgubila, nego im se opet vratila, ovaj put na nezahvalnu dušu. Može li se iz ovoga susreta ozdravljena povratnika i Isusa izvući gorka istina da je tek 10 posto Bogu zahvalnih u svijetu?
Naša ljudska zahvalnost trebala bi se granati u tri smjera:
1 – Bogu. Biblija nas uči zahvalnosti. Što je 150 psalama, koje molimo u Časoslovu kroz cijelu godinu, doli izraz hvale, zahvale, klicanja, divljenja djelima Božjim, blagoslivljanja Boga? Mi ljudi nemamo ni prema komu toliko dugova kao prema Bogu. Božje je 99,99% svega na nama i u nama: života, duha, slobode, razumijevanja, pamćenja, zdravlja, snage, ljubavi; zraka, sunca, zemlje, dana i noći. A ostatak jest naš slobodan pristanak, rad, hod, vježbe, učenje. A ipak, kako vidimo i iz biblijskih primjera i iz naše svakodnevne sablažnjive prakse, pa i one vjerničke, ni prema komu nemamo toliko nezahvalnosti, zaborava, prigovora, pobune, huljenja, psovke kao protiv Gospodina Boga. A ja sam, jao, neharan [nezahvalan] stvor! Nije to pjesma samo u korizmi!
Ali Crkva ne zaboravlja, nego u svečanoj pjesmi u svakom misnom predslovlju moli: “Dostojno je i pravedno, pravo i spasonosno da vazda i svagdje zahvaljujemo tebi, Oče svemogući vječni Bože!”
Isus zahvali Ocu, ponavljamo njegove riječi dva puta u posvetnoj Pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krv. U Drugoj euharistijskoj molitvi govorimo Bogu: „zahvaljujemo ti što si nas pozvao da stojimo pred tobom i tebi služimo“, a u Trećoj: „zahvalno ti prinosimo ovu žrtvu, živu i svetu“. Zahvala za zahvalom. Euharistija i znači zahvaljivanje.
2 – Roditeljima. Dužni smo zahvaljivati na osobit način svojim roditeljima, koji su u svemu, po Božjoj Providnosti, najzaslužniji za sve što imamo i što jesmo. Bog daje pravo i obvezu ocu i majci da rađaju i odgajaju djecu. „Dok si u mojoj kući ovako, a kada se ti sam skućiš, učini bolje od mene“, zna reći odgovorni otac ili mati svomu sinu ili kćeri. Pa ta je zahvalnost ugrađena u Četvrtu Božju zapovijed: Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Ne kaže se za roditelje da poštuju svoju djecu, jer to oni naravno čine sa svom svojom ljubavlju, nego se naređuje djeci da iskazuju poštovanje i zahvalnost ocu i majci. To je jedina od Deset Božjih zapovijedi uz koju postoji i nagrada: duga i dobra života.
3 – Dobročiniteljima. Dužni smo posebnu zahvalnost
– učiteljima koji su nas izvlačili iz mraka neznanja i poučavali u spoznaji duha i svijeta;
– odgojiteljima koji su nas usmjeravali na pravi moralni put;
– dobročiniteljima koji su nam bilo koje dobro priskrbili u našem životu.
Zaključak. Iz ovoga čudesna i poučna susreta između Isusa i Desetorice istaknuli bismo tri životne istine:
Prvo, slava i hvala. Isus je došao na ovaj svijet poslušnošću proslaviti Oca svoga (Iv 17,1.4), dati slavu i hvalu Bogu. Čini to i čudesnim ozdravljenjima u korist i Židova i Samarijanaca. To davanje slave i hvale Bogu Isus očekuje i od ljudi. Tuđinac Samarijanac pođe mu ususret, iskazu mu hvalu, poda Bogu slavu. Tko tako čini, mio je Bogu i cijene ga ljudi.
Drugo, duh i tijelo. Gospodin je Isus voljan i moćan dati čovjeku tjelesno zdravlje i protiv najzaraznijih guba ovoga svijeta ako pokaže i zrno vjere u Isusovu moć. Ali mu je kudikamo više stalo do čovjekova zdravlja duše, do iskrena iskaza zahvalnosti Bogu, jer: „duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa“ (Iv 6,63). Duh je princip, počelo, a ne tijelo. Devetorici Isus izliječio tijelo, a nije duh od kuge nezahvalnosti, jer to ovisi o njihovoj odgovornoj slobodi i kulturi.
Treće, Židovi i Samarijanci. Židovi zakazali, a tuđinci Samarijanci bijahu gotovo „privilegirani“ kod Isusa: ovaj Samarijanac s granice Galileje i Samarije prošao s pohvalom; onaj Samarijanac na putu iz Jeruzalema u Jerihonu (Lk 10,33) uzor milosrđa; onoj se Samarijanki na Jakovljevu zdencu (Iv 4,7) Isus predstavio kao Mesija; na one Samarijance u nekom selu Isus ne da munje nebeske kako htjedoše „sinovi groma“ (Mk 3,17, apostoli Ivan i Jakov), jer Isus nije došao spaliti, nego spasiti (Lk 9,55).
O, kako bismo rasli u vjeri i ljubavi kada bismo nakon svake propovijedi, razmatranja, pogotovo pohađanja sakramenata sv. ispovijedi, sv. Mise i primanja sv. Pričesti bili Isusu – bliži, draži i zahvalniji, kao onaj Samarijanac!
Ako želimo biti pošteni ljudi i čestiti vjernici, onda „hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu“, jer to je doista „dostojno i pravedno“!
