Treća vazmena nedjelja

19. travnja 2026.

 

Prvo čitanje Dj 2,14.22-33

Bijaše nemoguće da grozota smrti njime ovlada.

Čitanje Djela apostolskih
Na dan Pedesetnice ustade Petar zajedno s jedanaestoricom, podiže glas i prozbori: »Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada. David doista za nj kaže: ’Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispuniti me radošću lica svoga.’ Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem: praotac je David umro, pokopan je i eno mu među nama groba sve do današnjeg dana. Ali kako je bio prorok i znao da mu se zakletvom zakle Bog plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo: Nije ostavljen u podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda. Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate.«
Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam Ps 16,1-2a.5.7-11

Pripjev: Pokaži mi, Gospodine, stazu života!

Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.
Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar.«
Gospodin mi je baština i čaša:
ti u ruci držiš moju sudbinu.

Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje
te me i noću srce opominje.
Gospodin mi je svagda pred očima
jer mi je zdesna da ne posrnem.

Stog mi se raduje srce i kliče duša,
pa i tijelo mi spokojno počiva.
Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

 

Drugo čitanje 1Pt 1,17-21

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola
Ljubljeni: Ako Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti. Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremenâ radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu.
Riječ Gospodnja.

 

Pjesma prije evanđelja usp. Lk 24,32

Gospodine Isuse, otkrij nam Pisma; ražari nam srce dok nam govoriš!

 

Evanđelje Lk 24,13-35

Prepoznaše ga u lomljenju kruha.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem ­pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, ­odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga g­lavari svećenički i ­vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj ­koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali ­njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se ­približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: ­»Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu ­Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.
Riječ Gospodnja.

 

O bezumni!

 

msgr.dr.Ratko Perić 2023

Treće nedjelje vazmene Crkva nam daje na razmišljanje evanđeoski odlomak po sv. Luki: 24,13-35. Riječ je najprije o dvojici Isusovih učenika između one Sedamdeset i dvojice (Lk 10,1), jednomu bijaše ime Kleofa, koji se u popodnevnim satima na sam dan Uskrsa uputiše u Emaus, mjesto vjerojatno 5-6 km udaljeno zapadno od Jeruzalema. A zatim o Isusovu pridruženju njihovu hodu i razgovoru.  

»I gle, dvojica od njih toga istoga dana putovala u selo, koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo« (Lk 24,13-14).

Dvije izgubljene ovce. Kleofa i brat mu po rodu, po vjeri ili po razočaranju, pođoše iz Grada one travanjske večeri koja je označila pravi duhovni preokret u povijesti. Oni se u duši pozdraviše s Jeruzalemom. U srcu im se nešto temeljito stropoštalo. Vuku nogu za nogom kroz onu uvalu. Misliš da znaju kuda će? Ta dvojica raspravljaju razočarano ali zauzeto. Postavljaju pitanja i traže odgovore, uvjereni da je to dan propasti, gubitka svih bojeva. A zapravo samo su njih dvojica pravi gubitnici. Idu oni doduše stazom prema Emausu, 60 igrališta od Jeruzalema, ali vidiš im po licu i očima da im se poremetila orijentacija, ne samo po tome što im je istok na zapadu, nego i po tome što im više ni logika ne veže kraj s krajem. Žalost ih shrvala, pamet ih izdaje. Ponestaje im unutrašnje snage da zahvate vanjskoga zraka, daha, duha. Kleofa tako nesuvislo priča da je premalo reći da je izgubljeni sin. On je kao izgubljena ovca, ona klasična, iz parabole! Čak dvije izgubljene ovce!

»I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima« (Lk 24,15-16).

Ali Pastir ne bi nosio naslov Dobri da nije primijetio da mu nisu sve na broju. A ove dvije vidi kako zamiču za brežuljak, i da će se zavući negdje u plot bezimenosti ili upasti u škripe strasti tražeći travke utjehe za svoju glad. Te on za njima. “Bilo je u njima nešto pouzdanja, trebao bih ih ojačati i ojunačiti, da im vjeru pretvorim u nadu, da budu spremni dočekati i primiti Duha Svetoga”, govori Dobri Pastir više u sebi. Želio bi im on dati i jednu usputnu lekciju o uskrsnuću, katehezu o Uskrslomu. I tako im se stade primicati sve bliže i bliže, uđe u korak. Kleofa ga zraknu lijevim okom i pomisli: Bit će i to jedan od razočaranih zbog svega što se dogodilo ovih dana o blagdanu Pashe! Ova dvojica učenika kao po dogovoru usporiše korake, puštajući Suputnika da produži, da ih ne smeta u njihovoj žalosti, beznađu. Ali Suputnik uhvati korak s njima: oni desnom, on desnom; oni lijevom, on lijevom. Hod u troje. Samo još zapodjenuti razgovor u troje.

Suputnik im se spontano priključi razgovoru polazeći od tih njihovih problema i osjećaja. Da su šutjeli, vjerojatno bi Neprepoznati prošao. A ovako, imao je motiva da se pridruži, uključi u raspravu. Sustiže, dakle, putnike koji bijahu slomljeni do izgubljenosti. Zapravo on nakon svoga uskrsnuća gotovo redovito susreće ili sustiže osobe koje su u teškoj potištenosti: Magdalenu susreće u njezinu plaču, učenike prestrašene u sebi i zatvorene u gornjoj sobi, Tomu Blizanca nalazi nevjernički raspoložena i s odlukom: „Samo što očima omjerim i prstima provjerim… E, ne će me više majčin sin prevariti, nakon svega ovoga što se zbilo od Galileje do Judeje!“ Bit će to Božja taktika da čovjek bolje cijeni dar ljubavi nakon tragedije mržnje, prijateljstvo nakon izdajstva, dobrotu nakon zloće, uskrsnuće nakon raspeća.

– Ako se svojim učenicima ili vjernicima znamo približiti u takvim satima i danima, možda će nam se htjeti otvoriti, i mogli bi nam lakše zapamtiti ako ne savjete, a ono barem ljubav kojom smo ih propratili.

Rast u vjeri. Je li im bilo „uskraćeno prepoznati“ Gospodina zato što im je bilo u sunce, što se nisu previše osvrtali ni zavirivali u lice, što nisu imali unutrašnje sposobnosti, vjere, što nisu imali dara raspoznavanja duhova? Svega pomalo. Nije im se ukazao kao u Preobraženju trojici na Taboru, poput podnevnog sunca Savlu pred Damaskom, nego mirno, tiho, stupnjevno, da im ojača vjeru. Bog poštuje proces naravi koju je stvorio, postupa po svojim psihološkim i pedagoškim zakonima, bez čudesa ako nisu potrebna. On želi da njegovi učenici u vjeri rastu iznutra kao što svaka stabljika raste iznutra. On će se Mariji Magdaleni ukazati u obliku vrtlara da je ne prepadne. On će se apostolima ukazati na obalama Genezareta u liku nekoga putnika koji treba malo „prismoka“, da se ne izgube. On će se sumnjiča­vom Tomi ukazati sa zaraslim ranama s Kalvarije da ga posve razglavi i uvjeri.

– Ako Duha Božjega hoćemo, čudno je da se ne želimo u svome srcu Bogu uvijek obratiti, u svojoj sobi skrušiti, u kapelici ispovjediti, u zajednici rasti i staviti se na raspolaganje da i zajednica raste!

»On ih upita: Što to putem pretresate među sobom? Oni se, snuždeni, zaustave te mu jedan od njih, Kleofa, odgovori: ‘Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu, te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?’« (Lk 24,17-18).

Kako primjeren pristup, umjesno pitanje, dobar priključak u društvo. Učitelj zna kako na najbolji način izvesti uspješnu katehezu. Zna da je pitanje uvijek nešto što čovjeku probudi svijest, otvori oči, podigne pozornost. Ovdje se Učitelj pretvara u učenika. On pita. Zainteresiran. Radoznao.

– Eto zašto mogu biti zanimljive ankete, intervjui, kvestionari, testovi, upitnici? Zato što su to pitanja i odgovori. Izbaci iz Isusovih nastupa pitanja njegova drugima i pitanja njemu, vidjet ćeš kako će osiromašiti Evanđelje. Znaš li kao vjero/učitelj koji put postaviti pitanje cijelom razredu, neka svi odgovaraju, napismeno, neka mućkaju glavom, neka se muče, čut ćeš čudesnih odgovora. Pitanje izaziva čuđenje, uzbudi čovjeka i u pameti i u srcu, u pozornosti i hrabrosti.

Kleofa se već dobro probudio, čak poskočio zbog pitanja, koliko god bio „snužden“. I on odmah protupitanje: Nemoguće je da ne znaš što se dogodilo ovdje ovih dana? Svatko živ priča samo o tome, mogao si pretpostaviti o čemu je riječ. A ti ovako. Jesi li ti zaista stranac? Zbilja ne znaš što se dogodilo?

          »A on će: Što to?« (Lk 24,19).

ISUS pitanje na pitanje. Tim mudrim pitanjem niti niječe istine niti izriče neistine. Tako izaziva povjerenje u učenicima, koji su u krizi i spremni po stoti put ponoviti što se zbilo, jer je to doista neprotumačivo.

Pa ono s Isusom, prorok – silan na djelu i riječi, glavari svećenički, osudiše, razapeše. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. A već treći dan, zbuniše nas žene neke od naših, u praskozorje na grobu, ne nađoše mu tijela, anđeli rekoše da je on živ. Neki naši na grob odoše, ali njega ne vidješe (usp. Lk 24,19-24).

Nije sreće da se i nama ukaže…

Uskrsli samo sluša pozorno, u šutnji, kao pravi prijatelj, kao da nikada nije ni čuo slične priče. Samo nastavite, vrlo zanimljivo! Čak Isus usporio korak. Uopće ne prekida Kleofu koji inače sam sebe prekida, vraća se, ponavlja, ne zna dokle je došao, upada mu u riječ kolega. Pušta Gospodin obojicu da se napričaju svakakvih nesuvislica, da izraze pomućene i raspamećene osjećaje, da pokažu i nevjericu, da uzoru svoja rasušena i otvrdnuta tla na koja će vječni Sijač posijati božansko sjeme.

»A on će im: ‘O bezumni i srca spora, da vjerujete što su god proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?’ I počevši od Mojsija…« (Lk 24,25-27).

O bezumni! O srca spora! Nikako da umom i srcem povjerujete Bogu i Božjim prorocima koji vide Mesiju da samo preko Kalvarije ulazi u svoje vječno Kraljevanje! I kao što Gospodin neprimjetno priđe, tako neprimjetno stavi svoj kardioskop na njihova srca. I točno primjećuje kako su krivo, „bez-umno“, spojili  što im je on govorio o Muci i Križu do Slave uskrsnuća. Kucka po njihovim srcima, dodiruje bit ljudsku, ispravlja što je krivo uhvaćeno. I kao učenicima na produžnom ispitu počinje tumačiti od Mojsija i proroka o mesijanskom liku Gospodnjem. A koliko im je puta on sam pričao o toj neizbježnoj dvoriječi: Poniženje → Uzvišenje; Nije učenik nad Učiteljem (Mt 10,24);

Raspeće → Uskrsnuće; Mene su progonili, i vas će progoniti (Iv 15,20);

Patnja → Slava; Ovo je Put, Istina i Život (Iv 14,6);

Blago progonjenima zbog pravednosti → njihovo je Kraljevstvo (Mt 5,10);

Trpljenje → Otkupljenje;  Bez trnove krune nema slavne krune (Iv 19,2);

Stradanje → Spasenje; Smrt → Život. Izvan ovoga Puta samo se luta. Nije li trebalo… kroz patnju u slavu? opet Isus pitanjem.

I za vrijeme toga izlaganja počinje uskrs u njima dvojici, srca im gore, oči se sjaje, uši šume, duše se natapaju nekom milinom koja se inače zove milost. Ulazi u njih Duh života.

– Ako drukčije mislimo i vjerujemo, i nas će Uskrsli osloviti: O BEZUMNI!

»A on kao da htjede dalje… No oni navaljivahu: Ostani s nama, jer zamalo će večer… I uniđe da ostane s njima… Dok bijaše za stolom, uze kruh, blagoslovi Boga, pa razlomi te im davaše« (Lk 24,28-30).

Dvije pouke iz razgovora „dvojice braće“ i Nade naše:

Prva: A mi se nadasmo. Bijaše on nedostižan Prorok i na djelu i na riječi. I mi se nadasmo da je on onaj koji će osloboditi Izraela… Toliki se proroci i mesije javiše, ali svi zaglaviše. Ovaj najkatastrofalnije, jer je najviše obećavao, a najveći poraz doživio. Na Križu. On našu nadu podgrijavaše stalnim govorima, znakovima i djelima. I mi mu oduševljeno vjerovasmo, za njim posrtasmo, o njegovoj riječi visjesmo, njegovom se osobom oduševljavasmo. I što se više nadasmo, to se više iznenadismo. I uvijek ćemo priznati da nam nitko nikada nije toliko nade izmamio kao on. Sada vidimo da bijasmo naivni. A mi se nadasmo... Udarna misao i pokretačka snaga cijeloga teksta s ove ljudske strane razočaranja i očaja. Možda je ponajviše radi nje Luka evanđelist ispripovjedio cio ovaj uskrsni susret s Uskrslim, „Nadom našom“ (1 Tim 1,1).

Druga: On je! U kući za Večerom ona dvojica poučenih učenika gledaju začuđeno  u one Suputnikove ruke koje blagoslivljaju, lome i daju. Prepoznaše ga: „u lomljenju kruha“ (Lk 24,35). Iste one ruke koje blagoslivljahu tisuće bučne djece dvorištima galilejskih sela! Ruke koje se blago spuštahu na tisuće usahlih bolesnika u znak ozdravlje­nja! Ruke koje mnogima udjeljivahu Duha oproštenja! Ruke koje dijeljahu tisućama gladnih kruha poslije tolikih propovijedi kojima je zanosio silna mnoštva! Iste one ruke, samo što su ove iznutra čavlima probodene i uskrsnom slavom zacijeljene! On je! Uskrsli i Euharistijski. Osta im samo vjera ojačana nadom i plamena vatra u srcu. Dà, kada pomisliše da ga nađoše, on im iščeznu i tek ga tada, milošću obnovljeni, počeše tražiti novim načinom.[1] Poletješe u Jeruzalem i javiše apostolima: jedni drugima čestitaše Uskrs!